Stara vrba na početku Lonjskog polja

Zadnje nedjelje godine 2013. naša  grupa za hodanje odluči posjetiti Lonjsko polje ispod Repušnice. Ovaj puta smo uobičajeno hodanje po prirodi nadopunili branjem gljiva. Iako je kalendarska zima, još uvijek povoljne vremenske prilike omogućuju rast rijetke zimske gljive koja se zove Baršunasta panjevčica (Flammulina velutipes). 

Nazvana je po baršunastom stručku. U Lonjskom polju može se pronaći na drvetu ili panju vrbe, zlatne je boje, izuzetnog okusa, vrlo prikladna za osvježenje jelovnika u zimskim mjesecima. Da su to jestive gljive potvrdio je Franjo Burigo koji je poznati kutinski gljivar i vrlo stručan jer je svoje poznavanje gljiva naučio iz stručne literature, razmjenom iskustva sa svojim prijateljima i višegodišnjem ubiranjem gljiva na širem području Moslavine i Zapadne Slavonije.

O panjevčici nam je govorio i drugi poznati kutinski gljivar Zlatko Horvat poslije skupštine Gljivarskog društva Ivan Focht koje okuplja tridesetak gljivara i namjerava ubiranje gljiva uskladiti sa najnovijim zakonskim propisima. 

U nastavku naše šetnje po Lonjskom polju krenuli smo do bunara uz stare vrbe. Sjetih se svog djetinjstva kada sam povremeno boravio kod svog djeda Juliusa i bake Jane Šoštarić. Svako jutro kroz Repušnicu se kretala kolona od preko 100 krava na ispašu u Lonjsko polje. Vlasnici su se izmjenjivali u čuvanju po dvoje svaki dan. Ta kolona goveda zvala se „čorda“. Krave bi se pustile iz štale u dvorište i same se priključivale „čordi“. Izgradnjom autoputa nastali su problemi pri prelasku goveda, dogodilo se nekoliko teških nesreća, te su čuvari dobili crvene zastavice s kojima su zaustavljale automobile dok je „čorda“ prolazila preko autoputa. Moja majka Marija, koju su svi zvali Štefica, pričala je o čuvanju krava u Lonjskom polju. U njezino vrijeme nije bilo još bunara, te su imali problema s napajanjem blaga (i čuvara) u ljetnom periodu.  Kad sam ja s djedom dolazio ovdje već je bio bunar sa đermom. Godine 1994. bunar je sređen, postavljen je željezni đeram. Na bunaru je upisano da ga je obnovio Zrinski (koji - vjerojatno nama poznati Stjepan). 

I u povratku stali smo kod velike vrbe koja po našim procjenama ima preko 100 godina. Shvatih da je ta vrba bila tu i da ju je vidjela i moja majka i djed Julius. Istina na njoj se vidi zub vremena. Šuplja je u sredini i vide se ostaci paljevine zbog nekog neodgovornog paljenja u prošlosti. Usput saznajemo da je dan ranije netko zapalio dabrovu nastambu ispod Donje Gračanice i da je policija bila na uviđaju. Palikuća nikad ne nedostaje kao ni ostalih štetočina koji nemilosrdno odlažu plastični otpad u Parku prirode.

Bili smo impresionirani tim stablom koje je zračilo svoju stoljetnu energiju. U jednom trenutku u mislima su mi prošle slike tih nekadašnjih vremena kada su se krave i konji pasli na livadama Lonjskog polja. Sjetio sam se svojih roditelja i djeda Juliusa koji je i sada legenda u Repušnici. To stablo je bilo tu od davnina i sada u svojoj starosti još uvijek prkosi zubu vremena i ponosno stoji na ulazu u Park prirode i stajat će tu vjerojatno još dugi niz godina. Zato posjetite to gorostasno drvo i sami se uvjerite u njegovu veličinu. I zagrlite ga i osjetite njegovo pozitivno zračenje. Upamtite da je i drvo živo biće koje ima osjećaje. Osjetite  njegovu unutarnju snagu da i ovako unakaženo nastavi svoj dugovječni život.

Vrbe su rod bjelogoričnog drveća i grmlja iz porodice Salicaceae. Širom svijeta postoji oko 350 vrsta vrba, a prvenstveno žive na vlažnim tlima u hladnijim područjima sjeverne polutke.