petak, 9. prosinca 2016.

Osam dana na Cipru

Ovaj puta cilj našeg putovanja bio je Cipar, treći po veličini otok Mediterana. Cipar je dugo bio raskrižje Europe, Azije i Afrike s mnogo tragova drevnih civilizacija (rimske, bizantinske i venecijanske). Od turske invazije 1974. godine zemlja je podijeljena na veći međunarodno priznati južni dio nastanjen uglavnom Grcima i manji sjeverni dio - samoproglašenu Tursku Republiku Sjeverni Cipar.
Naš cilj je bio taj sjeverni dio. Zbog toga smo morali letjeti od Ljubljane do Antalye u Turskoj te zatim do zračne luke Ercan (isti avion, bez izlaženja). Naša agencija osigurala je smještaj u hotelu Riverside nedaleko Kyrenie. Obaviješteni smo da moramo prilagoditi naše satove pomicanjem 2 sata unaprijed, jedan je normalno a drugi zbog toga što je Turska odbila promijeniti ljetno u zimsko vrijeme.

Prvi dan – dolazak
Taj dan je na Cipru palo toliko kiše koliko nije u zadnjih 100 godina (tako kaže naš vodič Dejan). Oko hotela Riverside (obala rijeke) je tog popodneva kad smo stigli stvarno tekla rijeka. Hotel se sastoji od bezbrojnih malih ili velikih depadansi do kojih smo morali doći i smočiti se do kože. Vodiči kažu da su jednu turistkinju spašavali iz nabujalog potoka. Nije bilo druge nego sušiti odjeću i rano leći i prespavati noć u toplom krevetu, jednostavno zaboraviti taj dan.

Drugi dan
Najprije se svađamo s našim vodičem koji ne razumije da neki naši ne mogu na put autobusom i sjediti na mokrim sjedalima. On pokušava dobiti drugi bus ali to je teško na sjevernom dijelu ima tek oko 80 autobusa, više starih nego novih. Na kraju pristajemo nas četvero da se preselimo u drugi autobus u kojem je bilo slobodnih mjesta (bila su tri autobusa s hrvatskim turistima).

Putujemo do najsjevernijeg dijela otoka do poluotoka Karpaz. Pored prekrasnih pješčanih plaža i samostana Sv. Andrije Apostola, glavna atrakcija Karpaza su magarci. Te veoma inteligentne životinje ostavili su Grci 1974. godine kad su ih Turci protjerali u južni dio otoka. Oni sada
uveseljavaju turiste koji kupuju mrkve ili jabuke i hrane ih. Nama se dogodilo da su kao drumski razbojnici iskočili iz grmlja pred autobus i dok je jedan stajao ispred busa ostali su tražili mrkvu od vozača. On je za tu priliku pribavio veću količinu tog povrća. Na svakom od izleta nudi se ručak za 10 eura. Nismo bili raspoloženi za jelo i u zamjenu dobro je došla šetnja pješčanom plažom.



Treći dan
Izlet u Kyreniu ili turski naziv Girne započeo je posjetom samostanu Bellapais koji se ubraja među najljepša remek djela gotske umjetnosti na Bliskom Istoku. U nastavku penjemo se do tvrđave St. Hilarion. U tvrđavi je naš vodič organizirao prikaz harema na mjestu gdje je stvarno i bio za vrijeme sultana Selima II. (poznatog kao sultan pijanica). Naše cure Goga i Snježana dobile su značajne uloge u tom praktičnom prikazu života u haremu. Ja, Marko i Drago, kao stari kutinski planinorci popeli smo se uz 500 stepenica do 732 metara visokog vidikovca.

Po dolasku u samu Kyreniu posjetili smo impozantnu tvrđavu koja dominira lukom i u njoj muzej u kojem je između ostalog pohranjen kostur broda starog 2500 godina.



Slijedila je kavica, lutanje ulicama, cjenkanje s trgovcima, isprobavanje lokalnih specijaliteta kao na pr. čorbe od kozje glave.

 Četvrti dan
Danas nam je cilj Famagusta, gradić smješten odmah sjeverno od "zelene linije" (linija koja dijeli otok na turski i grčki dio). Najprije smo posjetili samostan sveca Barnabe koji je zajedno s Pavlom obznanio novu vjeru. U samostanu se nalazi neprocjenjiva freska koja prikazuje Pavlov dolazak. U Famagusti smo razgledali venecijanske gradske zidine, Othellov toranj i bivšu kraljevsku katedralu sv. Nikole koja je pretvorena u džamiju. Probali smo u ugostiteljskom objektu Petek najbolje baklave na otoku (uvjerava nas Dejan).

U povratku obišli smo gradić Varosha (Varoša) kojeg sada pokazuju turistima kao grad duhova. Naime grad koji je prije 1974. godine bio poznat po ekskluzivnom turizmu, u kojem je prosječna plaća u to vrijeme bila u vrijednosti 3000 eura, stanovnici su morali napustiti u roku 2 sata. I sada 45 godina poslije nema sporazuma i Varoša ostaje kao grad duhova, kao spomenik ljudske gluposti. Prolazimo samo rubnim područjem i gledamo prazne hotele i kuće, na terasama stolice još uvijek čekaju svoje vlasnike. Sve je stalo već dugih 45 godina.

Peti dan
Izlet u Nikoziju, glavni grad Cipra koji je također podijeljen, izaziva posebni interes jer ćemo imati mogućnost da pređemo granicu i uđemo u grčki dio grada, tj. u EU. Prijelaz je u jednoj uskoj ulici, najprije turska kontrola, pa UN pojas, i onda grčka policija pregledava putovnice. U grčkom dijelu osjeća se razlika, netko komentira da se odmah lakše diše jer smo u našoj Europi. Ali i cijene su europske, tako da se skoro ništa ne kupuje, tek smo popili grčku kavu, slikali se s lijepom konobaricom koja je najprije mislila da smo iz Rumunjske. Vraćamo se u turski dio i čekamo da se sakupimo i krenemo doma (u hotel).

Šesti dan
Taj dan je predviđen za fakultativni izlet (dodatno se plaća). Mi koji smo se htjeli odmoriti od dugih vožnji organizirali smo izlet u Kyreniu. Tu smo laganini još jednom obišli grad, na miru popili kavicu i pivo u gradskoj luci i odmorili dušu i tijelo. Vozili smo se s lokalnim malim busom. Inače na Cipru se vozi lijevom stranom što su im u naslijeđe ostavili Englezi koji su tu gospodarili od 1878. do 1960. godine. Svuda po gradu nailazimo na mačke i pse. Psi slobodno lutaju ulicama ili se kao ovaj odmaraju u hladovini. U vrijeme našeg boravka dnevna temperatura se kretala oko 20 stupnjeva.

Sedmi dan
Taj dan je bio izuzetno skup i dug izlet koji je vodio do južnog dijela otoka, do mjesta Pafos. Od naše grupe samo je šestero otišlo. Vozili su grčki autobusi. Nas ostatak spustili smo se do mora i razgledali luksuzne hotele (koji su bili preskupi za nas). Pratio nas je ovaj pas kojeg je Milka tog jutra nahranila.





Osmi dan - povratak
Buđenje u 1 sat, vožnja do zračne luke, čekiranje (koje je trajalo malo dulje jer  se pokvario internet pa su na kraju aviokarte pisali rukom), čekanje polijetanja.


 I to je to. Poletjeli smo u 4.45 i stigli u Kutinu u 12 sati. Na Cipar više ne idemo. Možda do godine nešto bliže, šuška se da će nas agencija voditi na Rodos. Živi bili pa vidjeli.

I još nešto. Vodili su nas na prezentacije kožne galanterije (skoro sam kupio jaknu, cjenkanje se oteglo i razišli smo se na 70 eura, i Milka me pitala kada ću je nositi, pa na kavu…). Posjetili smo i tvornicu tepiha i zlatarnu. Sve je to isti obrazac kao u Turskoj, čak smo i iste trgovce susretali. Da li je netko od naših što kupio ostaje tajna. Uglavnom to je dio koji omogućuje da su ovakva naša putovanja povoljna



Lijepo uređen okoliš hotela Riverside garden resort privlačio je pažnju. Ipak na kraju je bio zaključak da idući puta tražimo pravi hotel, da je sve na jednom mjestu.


četvrtak, 21. svibnja 2015.

Pohod na otok Vis


Davno negdje u prošlom stoljeću rodila se ideja o posjetu otoku Visu. Moj prijatelj Josip Radić pozivao me da povedem kutinske izviđače na logorovanje, međutim bilo je to previše daleko za prijevoz kamp opreme i izviđača, bilo je previše skupo za ona dobra stara vremena.
Međutim, prošle godine uz kavu u našem omiljenom Zdravljaku ponovo se potaknula tema odlaska na Vis.

Ovaj puta imamo dobro uhodanu ekipu planinara-veterana koja jedva čeka novi pohod. I tako iz dana u dan detaljno se planiralo putovanje do u detalje. Okupila se ekipa od 9 članova i bili smo spremni za put. Rezervirali smo bus za Split, dva apartmana na Visu, osmislili rutu planinarenja (hodanja).

U jutro u ponedjeljak 4. svibnja startali smo s Autobusnog kolodvora u Kutini, u Zagrebu sjeli u autobus za Split i u popodnevnim satima bili u splitskoj trajektnoj luci očekujući trajekt za Vis.
Najprije smo sjeli i popili kavicu i zatim imali još dosta vremena za razgledavanje Splita i obvezno fotkanje.

Trajekt Petar Viktorović je za naše pojmove velik brod. Ukrcali smo se i pogledali panoramu Splita s najviše palube, zatim sjeli u unutrašnjost i dogovarali zadnje detalje oko aktivnosti narednih dana.

Nakon 2,5 sata vožnje stigli smo na Vis u 21 sat. Dočekala nas je vlasnica apartmana u koji smo se smjestili i u noćnim satima razgledali grad.

Utorak 5. svibnja - nakon ustajanja odmah krećemo na kavicu u obližnji kafić - pekarnicu. Josip javlja svojim poznanicima da je stigao.
Prema dogovoru imali smo najprije hodanje do tako zvane Češke vile, nekadašnjeg češkog odmarališta kasnije pretvorenog u vojni objekt u kojem je kao profesionalni vojni dočasnik boravio naš Josip. 

Češka vila nalazi se u predjelu grada Visa zvanom Kut. Sada je to, kao i skoro svi vojni objekti na Visu, ruševna zgrada što je šteta jer je na dobroj usamljenoj lokaciji uz samo more.

U nastavku smo posjetili englesko groblje. Natpis na ploči najbolje govori o imenu i značaju groblja.

Do sada je to bila samo malo duža šetnja, no slijedio je pakleni dan u kojem su neki i posustali. Krenuli smo putem iznad Visa i odlučili popeti se na brdo Čunkovica gdje je raskrsnica ceste prema Pliskom polju i uvali Srebrna. Sunce je već jako grijalo, staza je bila razrovana i strma, i pola ekipe se vratilo. Mi hrabri smo se popeli i odlučili produžiti do Planinarske kuće.
 

Nakon sat hoda popeli smo se na vidikovac kod Planinarske kuće odakle se pružao pogled na grad Vis. Nismo se dugo zadržavali jer je puhao jak vjetar i što je sramota za nas "stare" planinare zbog produljene rute ostali smo bez vode. Slijedio je silazak planinarskom stazom prema Visu. Pronašli smo prvi kafić i popili - pivo.  

Za mene, Josipa i Ivana Pateru to nije bio kraj hodanja tog dana. Josipa je pozvao rođak njegove bivše žene u posjet svom imanju udaljenom 7 km od grada Visa u predjelu prijašnjeg vojnog poligona za gađanje - predio Smokovo. Bilo je to također naporno hodanje u kojem smo nas troje upoznali nove predjele otoka Visa. Nikša Roki nam je pokazao 25 ha novo posađenog vinograda sortom PLAVAC. Pjeskovita zemlja idealna je za uzgoj ove osebujne vinske sorte koju smo imali prilike isprobati u Konobi ROKIS u vlasništvu obitelji Roki. Domaćin nam je pokazao uzgajalište glista koje prerađuju organski otpad u gnojivo s kojim se ekološki pomaže rast vinove loze. Velika površina bivšeg vojnog poligona dana je zakupcima u najam. 
 
 

Srijeda 6. svibanj -  ono od jučer je bila prava sitnica jer danas nas čeka udarni dan ovog pohoda u kojem su sudjelovali svi sudionici. Pješačka ruta vodila je od naselja Podšpilje do Titove špilje i u povratku preko Pliskog polja do grada Visa. Procijenjeno to je bilo oko 15 km hoda uz pola sata predaha u konobi Rokis i osvježenje uz viški plavac. Nakon ovog hodanja Franju smo izgubili za naredni dan jer je dobio veliki žulj. Uzrok su tenesice koje je nosio na putovanju do Visa, inače poznate marke koje je skupo platio. 
Boro, radnik u konobi Rokis koji nas je dovezao kombijem do Podšpilja nije bio oduševljen našim obilaskom Titove pećine i prekorio nas je riječima da je bolje da smo uzeli motike i kopali vinograd. Kasnije saznajemo da nije s Visa i očito nije ljubitelj povijesti koja je otok Vis smjestila u strateško mjesto tijekom Drugog svjetskog rata. Nedo mu je kasnije rekao da je tražio motike po trgovinama ali nije niti jednu našao. Mi smo vidjeli da se zemlja  na Visu obrađuje strojevima.

O Titovoj špilji Wikipedija kaže:
Neposredno ispod Huma (Svetog Duha), najvišeg viškog vrha se nalazi znamenita Titova špilja (stariji naziv Duhova špilja), gdje je 1944. godine bio vrhovni štab partizanske vojske i sjedište Titove vlasti.
Operacijom Konjićev skok Nijemci su u svibnju 1944. planirali zračnim desantom na Drvar uništiti ili zarobiti Tita i najviše rukovodstvo nove Jugoslavije. Zračni desant izveden 25. svibnja 1944. nije Nijemcima donio očekivane rezultate. Nakon toga, uz pomoć saveznika, centralna rukovodstava NOP-a prelaze na Vis, i to preko Italije. Tito je sa suradnicima doletio u Bari, i to zrakoplovom kojim je upravljao sovjetski pilot, a zadatak da se maršal prebaci na Vis povjeren je Britanskoj mornarici. Na raspolaganje mu je stavljen razarač Blackmore te razarač Eggisford za prijevoz ostalog dijela grupe.
Titova špilja na Visu
Maclean o tome piše: "Oko šest uvečer Tito je u pratnji psa Tigra ukrcan sa počastima i ponuđen džinom. Kako je prvobitna maršalska uniforma pala u ruke Nijemcima za vrijeme napada na Drvar i odnesena u neki muzej u Njemačkoj, pronađena je zamjena i on je opet izgledao kao i ranije i, pretpostavljam, tako se osjećao..." Radi iskazivanja vojnih počasti, zapovjedništvo oba razarača je tijekom plovidbe upriličilo i izvelo prigodnu vježbu vojnopomorskog karaktera. Za vrijeme svečane večere, koju je po Macleanu pratila izuzetno duga lista vina, a i ranije, Tito je razgovarao na dobrom engleskom jeziku, što je iznenadilo sve, čak i brigadira koji je s Titom proveo dosta vremena. Na temelju toga kasnije su suradnici američke službe O.S.S. (Office Strategic Services, Ured za strategijske službe) izvodili pretpostavke o ranijem Titovom boravku na područjima engleskog govornog jezika. Nakon večere Tito i Maclean popeli su se na palubu. "... Nebo je već postalo svjetlije i naspram njega vidjeli smo iskrzane obrise dalmatinskih planina. Tito je sjedio u fotelji i zamišljeno pušio cigaru. Uskoro smo primijetili i tamne obrise Visa, koji su se dizali iz mora."
Stihovi Vladimira Nazora u špilji
U ranu zoru 7. lipnja pristali su u komišku luku. Tito se s najbližom pratnjom smjestio u zaseoku Borovik, gdje su postojale dvije prirodne pećine, udubljenja u gromadnim kamenim masivima. Špilja je uređena za Tita. Njeno prirodno proširenje u obliku predvorja služilo je kao blagovaonica i soba za sastanke. U malom udubljenju u stijeni ovog proširenja uređen je prostor za Titovog psa Tigra. Od proširenja su se unutar spilje odvajala dva udubljenja, dijelom dotjerana klesanjem. U jednom je bio smješten radni stol i stolica na kojoj se nalazio trofejni njemački induktorski telefon, a u drugome krevet. Okolica špilje je također uređena, kako zbog sigurnosnih razloga, tako i zbog poboljšanja uvjeta za boravak. Maršal je do kraja kolovoza stalno živio i radio u špilji, budući da je "i pored iskustva u Drvaru i dalje bio sklon pećinama" (Maclean). Kasnije je boravio u vili Tramontana, uz more blizu uvale Stonca, u sjeverozapadnom predjelu Viske luke.
Za to vrijeme Vis će biti sjedište najviših civilnih, vojnih i političkih organa nove Jugoslavije.
O tome nemam daljnjih komentara osim fotografija u nastavku.
Crveno je ruta 4. svibnja, plavo ruta 5. svibnja

Nakon svega još je slijedio ugodan odmor po povratku u Vis u restoranu u kojem radi Stanko, Josipov dobar prijatelj iz starih dana provedenih na Visu. Počastili smo se pivom i odmorili na terasi restorana slušajući vic majstora Nedu. Kad je Stanko vidio kako smo odlična klapa popili smo po još jednu rundu na njegov račun

Četvrtak 7. svibanj - u jutro slušam razgovor Ive Molnara sa njegovom ženom preko mobitela: "Danas nam je šef dao slobodan dan...". 
Izlet u Komižu je bio opuštajući odmor nakon  napornog hodanja protekloga dana. Odvezli smo se kombijem konobe Rokis, vratili autobusom koji vozi na liniji Komiža - Vis i obratno. Odmarali smo se uz plažu Hotela Biševo, pijuckali kavu u bezbroj kafića uz obalu, šetali i upijali ljepotu ovog mjesta.

Komiža je  manja od Visa, smještena u uvali, okružena visokim brdima. U povratku slušam informaciju jednog mještanina da danas više komižana živi u nekom gradu u Americi nego u samoj Komiži. Ekonomska migracija je i ovdje uzela danak, nekadašnji ribari potražili su novi život negdje daleko. Sjetih se riječi Nikše dok smo se družili uz mladi vinograd na Slončici, kako je najviše na život višana utjecalo dobivanje mirovine u bivšoj državi. Do tadašnji ribari dobili su sigurna primanja i prestali se baviti onim što su njihovi preci, istina mukotrpno, stoljećima radili. Mislim si da je to samo jedan dio te priče o iseljavanju...

Franjo je danas imao poštedu pa je ostao pripremati nam večeru. I što će jedan talijan napraviti nego carbonaru, omiljeno jelo svojih predaka. 

Poslije večere družimo se s Valery, simpatičnom ženom, rodom s Malte, bivšom Nikšinom ženom (dakle Josipova rođaka po opet bivšoj ženi koja se zove Ina). S Valery smo se upoznali dan ranije i odmah uspostavili prisni kontakt, postali Facebook prijatelji i nastavili se družiti preko interneta i poslije našeg odlaska s Visa. Ona nam pak priča o konobi Rokis u kojoj je po svemu sudeći iako u godinama još uvijek aktivna. Konoba za vrijeme sezone ugošćuje uglavnom bogate turiste koji dolaze na Vis jahtama. Imaju tri kombija koji dovoze goste iz Visa ili Komiže. I onaj plavac i povrće koje se proizvodi u Slončici, i na drugim njihovim poljoprivrednim površinama, sve se to plasira u konobi. Zato je Nikša rekao da kod njih nije problem prodati sve ono što se proizvede. Saznajemo da konoba svake godine organizira turnir u kriketu, sportu koji su ona i njen bivši suprug Nikša donijeli iz Australije, gdje su proveli najljepše godine života i gdje im se rodilo dvoje djece.

Dok Ivo Molnar zabavlja Valery, Josip, Marko i ja odlazimo u šetnju do Fortice - tvrđave George.
TVRĐAVA GEORGE – FORTICA
Engleski zapovjednik Visa George Duncan Robertson u travnju je 1812. godine počeo zidati nad ulazom u Višku luku nisku i duguljastu tvrđavu kosih zidina i opkoljenu jarkom. Prozvaše je imenom ondašnjeg engleskog kralja Jurja III, budući da je bila veća od ostalih, a danas je Višani zovu " Fortica ".
Preko visećeg mosta koji se izvlačio na ispruženom postolju iznad jarka ulazilo se u tvrđavu kroz široka vrata, kojima je sred luka reljefno uklesana engleska zastava, a sa strane dva cvijeta. U unutrašnjosti tvrđave su dva dvorišta opkoljena jarcima. U sjevernom je zdenac. Na terasi unutrašnje utvrde su polukružni otvori za topove, a svi su zidovi osigurani puškarnicama.
Fortica je zatvorena za javnost i koliko saznajemo uređena je za prijem bogatih gostiju i u vlasništvu je nekog stranca. 

Petak 8. svibnja - ustajemo rano jer nam katamaran Krilo Jet s kojim smo se odlučili vratiti do Splita kreće u 7.30 sati. Brod ja pravi avion na valovima, juri velikom brzinom i stiže brže od velikog trajekta. Usput pristaje i na Hvaru. Pridružuje nam se i Valery koja odlazi u Split kod svog liječnika, tako da imamo priliku da se još malo družimo.

U Splitu čekamo naš bus za Zagreb. Opet kavica u kafiću koji nema struje pa nudi umjesto kave cappuccino. I tako jedan naš odlazi u WC i pita konobaricu gdje se pali svjetlo, ona na to uz smijeh "Pa rekla sam da nema struje". Ja sam odlutao pothodnikom do splitske tržnice, malo razgledavao, sreo još jednom Valery koja pijucka kavicu i čeka povratak za Vis. Još jednom pozdrav s ovom dragom gospođom koja je mene nazvala "finim gospodinom". Hvala Valery, nadam se da ćemo se vidjeti u Kutini jednog dana, ili u Istanbulu. Pričala mi kako namjerava posjetiti Istanbul vlakom - čuvenim Orient expressom.

Slijedio je put do Zagreba, pa na brzinu kupovanje rezervacija za autobus prema Kutini. Blagajnica mi daje popust kad čuje da smo grupa planinara. I tako sve je išlo kao podmazano, u predvečerje smo u Kutini. Svi su prezadovoljni i očekuju novi pohod negdje krajem rujna. O tom potom - nama se nikuda ne žuri.