Davno negdje u prošlom stoljeću rodila se ideja o posjetu otoku Visu. Moj prijatelj Josip Radić pozivao me da povedem kutinske izviđače na logorovanje, međutim bilo je to previše daleko za prijevoz kamp opreme i izviđača, bilo je previše skupo za ona dobra stara vremena.
Međutim, prošle godine uz kavu u našem omiljenom Zdravljaku ponovo se potaknula tema odlaska na Vis.
Ovaj puta imamo dobro uhodanu ekipu planinara-veterana koja jedva čeka novi pohod. I tako iz dana u dan detaljno se planiralo putovanje do u detalje. Okupila se ekipa od 9 članova i bili smo spremni za put. Rezervirali smo bus za Split, dva apartmana na Visu, osmislili rutu planinarenja (hodanja).
U jutro u ponedjeljak 4. svibnja startali smo s Autobusnog kolodvora u Kutini, u Zagrebu sjeli u autobus za Split i u popodnevnim satima bili u splitskoj trajektnoj luci očekujući trajekt za Vis.
Najprije smo sjeli i popili kavicu i zatim imali još dosta vremena za razgledavanje Splita i obvezno fotkanje.
Trajekt Petar Viktorović je za naše pojmove velik brod. Ukrcali smo se i pogledali panoramu Splita s najviše palube, zatim sjeli u unutrašnjost i dogovarali zadnje detalje oko aktivnosti narednih dana.
Nakon 2,5 sata vožnje stigli smo na Vis u 21 sat. Dočekala nas je vlasnica apartmana u koji smo se smjestili i u noćnim satima razgledali grad.
Utorak 5. svibnja - nakon ustajanja odmah krećemo na kavicu u obližnji kafić - pekarnicu. Josip javlja svojim poznanicima da je stigao.
Prema dogovoru imali smo najprije hodanje do tako zvane Češke vile, nekadašnjeg češkog odmarališta kasnije pretvorenog u vojni objekt u kojem je kao profesionalni vojni dočasnik boravio naš Josip.
Češka vila nalazi se u predjelu grada Visa zvanom Kut. Sada je to, kao i skoro svi vojni objekti na Visu, ruševna zgrada što je šteta jer je na dobroj usamljenoj lokaciji uz samo more.
U nastavku smo posjetili englesko groblje. Natpis na ploči najbolje govori o imenu i značaju groblja.
Do sada je to bila samo malo duža šetnja, no slijedio je pakleni dan u kojem su neki i posustali. Krenuli smo putem iznad Visa i odlučili popeti se na brdo Čunkovica gdje je raskrsnica ceste prema Pliskom polju i uvali Srebrna. Sunce je već jako grijalo, staza je bila razrovana i strma, i pola ekipe se vratilo. Mi hrabri smo se popeli i odlučili produžiti do Planinarske kuće.
Nakon sat hoda popeli smo se na vidikovac kod Planinarske kuće odakle se pružao pogled na grad Vis. Nismo se dugo zadržavali jer je puhao jak vjetar i što je sramota za nas "stare" planinare zbog produljene rute ostali smo bez vode. Slijedio je silazak planinarskom stazom prema Visu. Pronašli smo prvi kafić i popili - pivo.
Za mene, Josipa i Ivana Pateru to nije bio kraj hodanja tog dana. Josipa je pozvao rođak njegove bivše žene u posjet svom imanju udaljenom 7 km od grada Visa u predjelu prijašnjeg vojnog poligona za gađanje - predio Smokovo. Bilo je to također naporno hodanje u kojem smo nas troje upoznali nove predjele otoka Visa. Nikša Roki nam je pokazao 25 ha novo posađenog vinograda sortom PLAVAC. Pjeskovita zemlja idealna je za uzgoj ove osebujne vinske sorte koju smo imali prilike isprobati u Konobi ROKIS u vlasništvu obitelji Roki. Domaćin nam je pokazao uzgajalište glista koje prerađuju organski otpad u gnojivo s kojim se ekološki pomaže rast vinove loze. Velika površina bivšeg vojnog poligona dana je zakupcima u najam.
Srijeda 6. svibanj - ono od jučer je bila prava sitnica jer danas nas čeka udarni dan ovog pohoda u kojem su sudjelovali svi sudionici. Pješačka ruta vodila je od naselja Podšpilje do Titove špilje i u povratku preko Pliskog polja do grada Visa. Procijenjeno to je bilo oko 15 km hoda uz pola sata predaha u konobi Rokis i osvježenje uz viški plavac. Nakon ovog hodanja Franju smo izgubili za naredni dan jer je dobio veliki žulj. Uzrok su tenesice koje je nosio na putovanju do Visa, inače poznate marke koje je skupo platio.
Boro, radnik u konobi Rokis koji nas je dovezao kombijem do Podšpilja nije bio oduševljen našim obilaskom Titove pećine i prekorio nas je riječima da je bolje da smo uzeli motike i kopali vinograd. Kasnije saznajemo da nije s Visa i očito nije ljubitelj povijesti koja je otok Vis smjestila u strateško mjesto tijekom Drugog svjetskog rata. Nedo mu je kasnije rekao da je tražio motike po trgovinama ali nije niti jednu našao. Mi smo vidjeli da se zemlja na Visu obrađuje strojevima.
O Titovoj špilji Wikipedija kaže:
Neposredno ispod Huma (Svetog Duha), najvišeg viškog vrha se nalazi znamenita Titova špilja (stariji naziv Duhova špilja), gdje je 1944. godine bio vrhovni štab partizanske vojske i sjedište Titove vlasti.
Operacijom Konjićev skok Nijemci su u svibnju 1944. planirali zračnim desantom na Drvar uništiti ili zarobiti Tita i najviše rukovodstvo nove Jugoslavije. Zračni desant izveden 25. svibnja 1944. nije Nijemcima donio očekivane rezultate. Nakon toga, uz pomoć saveznika, centralna rukovodstava NOP-a prelaze na Vis, i to preko Italije. Tito je sa suradnicima doletio u Bari, i to zrakoplovom kojim je upravljao sovjetski pilot, a zadatak da se maršal prebaci na Vis povjeren je Britanskoj mornarici. Na raspolaganje mu je stavljen razarač Blackmore te razarač Eggisford za prijevoz ostalog dijela grupe.
Maclean o tome piše: "Oko šest uvečer Tito je u pratnji psa Tigra ukrcan sa počastima i ponuđen džinom. Kako je prvobitna maršalska uniforma pala u ruke Nijemcima za vrijeme napada na Drvar i odnesena u neki muzej u Njemačkoj, pronađena je zamjena i on je opet izgledao kao i ranije i, pretpostavljam, tako se osjećao..." Radi iskazivanja vojnih počasti, zapovjedništvo oba razarača je tijekom plovidbe upriličilo i izvelo prigodnu vježbu vojnopomorskog karaktera. Za vrijeme svečane večere, koju je po Macleanu pratila izuzetno duga lista vina, a i ranije, Tito je razgovarao na dobrom engleskom jeziku, što je iznenadilo sve, čak i brigadira koji je s Titom proveo dosta vremena. Na temelju toga kasnije su suradnici američke službe O.S.S. (Office Strategic Services, Ured za strategijske službe) izvodili pretpostavke o ranijem Titovom boravku na područjima engleskog govornog jezika. Nakon večere Tito i Maclean popeli su se na palubu. "... Nebo je već postalo svjetlije i naspram njega vidjeli smo iskrzane obrise dalmatinskih planina. Tito je sjedio u fotelji i zamišljeno pušio cigaru. Uskoro smo primijetili i tamne obrise Visa, koji su se dizali iz mora."
U ranu zoru 7. lipnja pristali su u komišku luku. Tito se s najbližom pratnjom smjestio u zaseoku Borovik, gdje su postojale dvije prirodne pećine, udubljenja u gromadnim kamenim masivima. Špilja je uređena za Tita. Njeno prirodno proširenje u obliku predvorja služilo je kao blagovaonica i soba za sastanke. U malom udubljenju u stijeni ovog proširenja uređen je prostor za Titovog psa Tigra. Od proširenja su se unutar spilje odvajala dva udubljenja, dijelom dotjerana klesanjem. U jednom je bio smješten radni stol i stolica na kojoj se nalazio trofejni njemački induktorski telefon, a u drugome krevet. Okolica špilje je također uređena, kako zbog sigurnosnih razloga, tako i zbog poboljšanja uvjeta za boravak. Maršal je do kraja kolovoza stalno živio i radio u špilji, budući da je "i pored iskustva u Drvaru i dalje bio sklon pećinama" (Maclean). Kasnije je boravio u vili Tramontana, uz more blizu uvale Stonca, u sjeverozapadnom predjelu Viske luke.
Za to vrijeme Vis će biti sjedište najviših civilnih, vojnih i političkih organa nove Jugoslavije.
O tome nemam daljnjih komentara osim fotografija u nastavku.
O tome nemam daljnjih komentara osim fotografija u nastavku.
Crveno je ruta 4. svibnja, plavo ruta 5. svibnja
Nakon svega još je slijedio ugodan odmor po povratku u Vis u restoranu u kojem radi Stanko, Josipov dobar prijatelj iz starih dana provedenih na Visu. Počastili smo se pivom i odmorili na terasi restorana slušajući vic majstora Nedu. Kad je Stanko vidio kako smo odlična klapa popili smo po još jednu rundu na njegov račun
Četvrtak 7. svibanj - u jutro slušam razgovor Ive Molnara sa njegovom ženom preko mobitela: "Danas nam je šef dao slobodan dan...".
Izlet u Komižu je bio opuštajući odmor nakon napornog hodanja protekloga dana. Odvezli smo se kombijem konobe Rokis, vratili autobusom koji vozi na liniji Komiža - Vis i obratno. Odmarali smo se uz plažu Hotela Biševo, pijuckali kavu u bezbroj kafića uz obalu, šetali i upijali ljepotu ovog mjesta.
Komiža je manja od Visa, smještena u uvali, okružena visokim brdima. U povratku slušam informaciju jednog mještanina da danas više komižana živi u nekom gradu u Americi nego u samoj Komiži. Ekonomska migracija je i ovdje uzela danak, nekadašnji ribari potražili su novi život negdje daleko. Sjetih se riječi Nikše dok smo se družili uz mladi vinograd na Slončici, kako je najviše na život višana utjecalo dobivanje mirovine u bivšoj državi. Do tadašnji ribari dobili su sigurna primanja i prestali se baviti onim što su njihovi preci, istina mukotrpno, stoljećima radili. Mislim si da je to samo jedan dio te priče o iseljavanju...
Franjo je danas imao poštedu pa je ostao pripremati nam večeru. I što će jedan talijan napraviti nego carbonaru, omiljeno jelo svojih predaka.
Poslije večere družimo se s Valery, simpatičnom ženom, rodom s Malte, bivšom Nikšinom ženom (dakle Josipova rođaka po opet bivšoj ženi koja se zove Ina). S Valery smo se upoznali dan ranije i odmah uspostavili prisni kontakt, postali Facebook prijatelji i nastavili se družiti preko interneta i poslije našeg odlaska s Visa. Ona nam pak priča o konobi Rokis u kojoj je po svemu sudeći iako u godinama još uvijek aktivna. Konoba za vrijeme sezone ugošćuje uglavnom bogate turiste koji dolaze na Vis jahtama. Imaju tri kombija koji dovoze goste iz Visa ili Komiže. I onaj plavac i povrće koje se proizvodi u Slončici, i na drugim njihovim poljoprivrednim površinama, sve se to plasira u konobi. Zato je Nikša rekao da kod njih nije problem prodati sve ono što se proizvede. Saznajemo da konoba svake godine organizira turnir u kriketu, sportu koji su ona i njen bivši suprug Nikša donijeli iz Australije, gdje su proveli najljepše godine života i gdje im se rodilo dvoje djece.
Dok Ivo Molnar zabavlja Valery, Josip, Marko i ja odlazimo u šetnju do Fortice - tvrđave George.
| TVRĐAVA GEORGE – FORTICA |
Engleski zapovjednik Visa George Duncan Robertson u travnju je 1812. godine počeo zidati nad ulazom u Višku luku nisku i duguljastu tvrđavu kosih zidina i opkoljenu jarkom. Prozvaše je imenom ondašnjeg engleskog kralja Jurja III, budući da je bila veća od ostalih, a danas je Višani zovu " Fortica ".
Preko visećeg mosta koji se izvlačio na ispruženom postolju iznad jarka ulazilo se u tvrđavu kroz široka vrata, kojima je sred luka reljefno uklesana engleska zastava, a sa strane dva cvijeta. U unutrašnjosti tvrđave su dva dvorišta opkoljena jarcima. U sjevernom je zdenac. Na terasi unutrašnje utvrde su polukružni otvori za topove, a svi su zidovi osigurani puškarnicama.
|
Fortica je zatvorena za javnost i koliko saznajemo uređena je za prijem bogatih gostiju i u vlasništvu je nekog stranca.
Petak 8. svibnja - ustajemo rano jer nam katamaran Krilo Jet s kojim smo se odlučili vratiti do Splita kreće u 7.30 sati. Brod ja pravi avion na valovima, juri velikom brzinom i stiže brže od velikog trajekta. Usput pristaje i na Hvaru. Pridružuje nam se i Valery koja odlazi u Split kod svog liječnika, tako da imamo priliku da se još malo družimo.
U Splitu čekamo naš bus za Zagreb. Opet kavica u kafiću koji nema struje pa nudi umjesto kave cappuccino. I tako jedan naš odlazi u WC i pita konobaricu gdje se pali svjetlo, ona na to uz smijeh "Pa rekla sam da nema struje". Ja sam odlutao pothodnikom do splitske tržnice, malo razgledavao, sreo još jednom Valery koja pijucka kavicu i čeka povratak za Vis. Još jednom pozdrav s ovom dragom gospođom koja je mene nazvala "finim gospodinom". Hvala Valery, nadam se da ćemo se vidjeti u Kutini jednog dana, ili u Istanbulu. Pričala mi kako namjerava posjetiti Istanbul vlakom - čuvenim Orient expressom.
Slijedio je put do Zagreba, pa na brzinu kupovanje rezervacija za autobus prema Kutini. Blagajnica mi daje popust kad čuje da smo grupa planinara. I tako sve je išlo kao podmazano, u predvečerje smo u Kutini. Svi su prezadovoljni i očekuju novi pohod negdje krajem rujna. O tom potom - nama se nikuda ne žuri.
Hello PIpin!!! how are you?
OdgovoriIzbriši