Dabarski kukovi na Velebitu

Planinarski pohod osmero kutinskih planinara na Srednji Velebit.

Negdje tijekom ljeta pročitao sam zapis o Srednjem Velebitu, o planinarskoj kući obitelji Došen i odlučio da će naše slijedeće putovanje biti upravo ta lokacija. Sa već uhodanom ekipom dogovorili smo detaljno plan, okupili još nove suputnike, učlanili se u HPD Jelengrad i 18. rujna u ranim jutarnjim satima u dva automobila krenuli na put.

Zbog zatvorene ceste u Brezovici morali smo autocestom do Karlovca. Prema planu stali smo u Rastokama. Bilo je šteta proći pored ovog prirodnog bisera.

Zatim smo nastavili putovanje pored Plitvičkih jezera i Gospića. Stali smo na vidikovcu iznad Baških Oštarija, uz KUBUS (Ura) spomenik sagrađen 1846. godine tijekom dovršetka ceste Karlobag – Gospić. Bacili smo pogled na more i zatim krenuli u Karlobag.

U Karlobagu skoro mir i tišina, malo gostiju na plaži, dosta je toplo i naš Đuro se okupao. Nama ostalima je bilo prehladno more i sjeli smo na pivo u kafiću pored mora.

Tako smo odradili prvi dio planiranog puta i krenuli smo potražiti Planinarsku kuću Kata u predjelu koji se naziva BAČIĆ DULIBA, koja se sastoji od nekoliko livada okružena šumovitim uzvisinama. Dočekao nas je domaćin Ivan Došen i smjestio u planinarsku kuću. To je u prošlosti bila kuća njegove obitelji s većim dnevnim boravkom u kojem su pet kreveta, peć na plin i štednjak na drva.

U potkrovlju ima još 11 kreveta te smo se rasporedili otprilike tako da stariji budu u dnevnom boravku a mlađi u potkrovlju (5:3). Do mraka smo napravili pješačku turu makadamom ispod Bačić kuka prema Gospiću. Detaljno smo razradili s našim domaćinom plan za sutrašnji pohod na Budakovo brdo i Bačić kuk.

Petak 19. rujna u 9 sati krenuli smo dužom i lakšom stazom. Ovo „lakšom“ treba uzeti oprezno jer za naše godine je i ta bila naporna. Hodamo uz kraći odmor već uhodanom i obilježenom planinarskom stazom.

Prolazimo pored odvojka za Bačić kuk prema Budakovom brdu. Nakon dva sata ispred nas se nazire brdo bez velikog raslinja, samo trava i uska staza koja vodi do vrha. Nije bilo lako i jedan naš (najstariji) član je ostao u podnožju. Ostalih sedam se popelo na Budakovo brdo (1317 m). Daleko ispred svih bio je Đuro i on je bio prvi na vrhu.

Od mora puše jak vjetar koji rashlađuje naša znojna tijela te se moramo zaštiti toplijom odjećom. Nakon slikanja i udaranja žiga povlačimo se u zavjetrinu na sjevernoj strani vrha brda, liježemo na suhu travu i uživamo. Nakon dužeg vremena hvatamo signale mobilne mreže i javljamo se svojima. Marko odmah po običaju objavljuje slike na fejsu. Uglavnom tih pola sata na Budakovu brdu bilo je nešto najljepše što sam doživio na ovom pohodu.

Spuštamo se već umornih nogu. Silazak nije tako naporan kao uspon ali opet noge klecaju iako ih rasterećujemo štapovima za hodanje. Ovisno o kondiciji grupa se i na usponu i silasku rastegnula.  Kod Bačić kuka odmaramo dok se Đuro, Marko i Branko penju prema Bačić kuku.

To je još nekih pola sata uspona do podnožja velike stijene gdje se nalazi žig. Nakon njihova povratka svi zajedno vraćamo se istom stazom natrag. Franjo kao vrsni gljivar usput pronalazi razne gljive koje mi ne zapažamo, a Ivo Patera silazi niz padinu i donosi dvije velike Sunčanice. Usput susreće i oprezno čeka da se skloni jedan mali ali opasni poskok.

Krenuli smo u 9 sati, vratili se u 17 sati. Uz toplu peć prepričavamo današnju avanturu. Malo priče iz prošlosti, malo Nedeljkovih viceva, pa kartanje bele uz ljutnju gubitnika i pivo (koje je nabavio Branko tko zna gdje u toj pustopoljini), proveli smo zadnju večer na Velebitu. Ja sam kuhao kokošju juhicu da malo popravimo jelovnik sastavljen od "suhe hrane". 

U jutro se spustila kiša. Oprostili smo se od domaćina i krenuli kući. Na cesti je bila slaba vidljivost, kišni oblaci su prekrili Velebit. Padalo je sve do Gospića. Posjetili smo Memorijalni centar „Nikola Tesla“ u Smiljanu i podsjetili se na velikog čovjeka i vidjeli veliku dokumentacijsku zbirku. Držali smo svjetiljku koja je svjetlila njegovim najvećim izumom - bežičnim prijenosom električne energije.

I to je to. Na kraju svi su zadovoljni i već planiramo novi pohod. Ovaj puta nešto bliže na primjer Medvednica (u listopadu). Osim Miljenka i Đure koji su stari planinari, svi ostali smo postali novi članovi HPD Jelengrad i uključivat ćemo se u druge planinarske pohode koje organizira društvo. I da ne zaboravim među nama su i dva izviđača - ja i Marko. Pred nama je budućnost iako svi zajedno imamo blizu 500 godina. Ali nama se nikuda ne žuri.